Bilo je to prije otprilike dvadeset godina. Stariji gospodin, u kasnim sedamdesetima svog života, odlučio se na tetovažu. Ne iz hira, ne iz mode, nego kao religijski čin pokore – zavjet Isusu i Mariji.
Bio je oličenje stereotipnog ličkog dede: lovački šešir, sijedi brkovi, miran i blag, pomalo izmućenog pogleda. Izgledao je kao da je iskočio iz serije Jelenko – simpatičan, pažljiv, neiskvaren dobrica. Čovjek nezagađen kompleksima metropole, prirodan do krajnjih granica, u potpunosti iskren.
Dogovorili smo tri termina.
Jedan za Isusa.
Jedan za Mariju.
I treći za prekrivanje stare tetovaže, vjerojatno još iz vremena nakon Drugog svjetskog rata.
Istetovirao sam Isusa i dogovorili smo se da se vidimo za tjedan dana, na terminu za Mariju.
Na terminu za Mariju između ostalog, pitam ga kako je okolina reagirala na novu tetovažu.
– Odlično – kaže – bez ikakvih predrasuda i osude.
– A baka? Kako je ona reagirala kad ste došli kući?
– Ma, nije ona to ni vidjela.
– Kako nije vidjela? Morala je vidjeti kad radite one stvari?!
– Pa… mi to više ne radimo.
– Zašto?
– A šta ja znam…
– A Viagra?
– Što je to Viagra?
– To vam je lijek, tableta… popijete je i stoji vam kao kad vam je bilo dvadeset.
Kratka tišina.
– Možete li mi zapisati ime tog lijeka?
– Mogu.
Na Internetu sam pronašao sve o Viagri, preveo na hrvatski i isprintao.
Ja tetoviram. Deda proučava Viagru.
Dva tjedna kasnije dolazi na treći termin – za prekrivanje stare tetovaže. Ali… nešto nije isto.
Prvi put imao je onaj mutni, starački pogled. Sada – oči bistre kao u adolescenta. Dotjeran, uspravan, živahan. Brkovi više nisu sijedi, nego smeđi. Kao da je vrijeme unatrag preskočilo nekoliko desetljeća.
Pitam ga je li počeo uzimati lijek.
– Evo, samo još jednu pretragu moram obaviti.
Vidim da mu je neugodno.
– Ma... počeo sam.
I nije trebalo ništa više reći. Bio je pun života, uredan, nasmijan. Očito se vratio aktivnostima za koje je bio uvjeren da su zauvijek iza njega.
Nakon zadnjeg termina više ga nismo vidjeli. Ali jedno je sigurno – posjet tattoo studiju vratio mu je životnu iskru. Nadam se da i danas uživa u trećoj dobi s osmijehom na licu, mladenačkom energijom u koracima i… možda ponekom malom “avanturom” usput, ako je još uvijek među nama.